STAROHRVATSKA UMJETNOST

Film, muzika, TV, literatura, kazalište, slike ...

Moderatori/ce: nana, Zvonko Burcak, zeljkoburcak, EvilLynn, macak, Betty, zrinka

STAROHRVATSKA UMJETNOST

PostPostao/la zoom_1 dana ned pro 16, 2007 10:20 pm

STAROHRVATSKA UMJETNOST



UVOD



Koncem 6. i početkom 7. stoljeća po Kristu nepregledne i guste mase Slavena ratnika i poljodjelaca, gonjene od azijatskih konjaničkih nomada Avara, prelazile su sa svojim ženama i djecom Dunav i prodirale, val za valom, dolinama i uvalama Balkana pa su, pljačkajući i harajući, hrlile prema Egejskom i Jadranskom moru. Krik bola i zaprepaštenja odjekuje u pismu, što ga veliki papa Grgur upravi g. 600. salonitanskom nadbiskupu Maksimu: »Veoma sam žalostan i zabrinut zbog velike opasnosti Slavena, koja vam prieti: žalostan sam, jer osjećam s vama vaše boli, a zabrinut, jer preko Istre oni već prodiru u Italiju.« I neutješno završava: »koji iza nas dođu, ti će još gora vremena doživjeti«. Proročka se rieč pape obistinila. Oko g. 615. pade pod udarcima Avara i Slavena Salona, glavni grad rimske Dalmacije. Stari žitelji, ukoliko ne padoše pod mač provalnika, razbježaše se ili se stopiše s došljacima. Uskoro zaniemi u rimskoj Dalmaciji latinski jezik i prestade kršćanski život. Samo se riedki ostatci starog rimskog življa zatvoriše u zidine nekolikih gradića obale i otoka. Papa Ivan IV. Dalmatinac, koji je doživio razsap i propast rodnog kraja, pošalje g. 641. opata Martina u Istru i Dalmaciju, da odkupi sužnje i pokupi moći mučenika. Na ruševinama Solina došao je papin poslanik u dodir s Hrvatima, koji su već nastavali solinsko polje. Negdje iza g. 626., kad se Avari izkrvariše u borbama pred Carigradom, spusti se ratničko pleme, zvano Hrvati, s Karpata, svlada Avare u rimskoj Dalmaciji, oslobodi njihova jarma tu deseljene slavenske mase i nametnu im se za gospodara te im dade svoje ime. Odsada pa za vjekove zamienio je na iztočnoj obali Jadrana hrvatski seljak romaniziranog Ilira.

Hrvat je iz pradomovine ponio vrlo oskudnu kulturnu baštinu. Ali je
ponio sa sobom svoje energije i sposobnost, te otvorene oči na okolni sviet.
Nova sredina blagotvorno je djelovala na njih. Gradovi s romanskim življem, pošteđeni od Hrvata, uzčuvaše za nekoliko stoljeća latinski jezik i time
kontinuitet antikne kulture i njezinih uredaba. Prijateljskim dodirom i mirnim useljavanjem u gradove prisvojiše malo pomalo Hrvati njihove drevne kulturne tekovine. Razvijena dalmatinska obala učini Hrvate, jedine između Slavena, vrlo rano pomorskim narodom. Već sredinom 7. stoljeća bilježe kroničari pljačkaški pohod Slavena »sa množtvom lađa« na Sipont podno Monte Gargana. U 9. stoljeću plaćaju Mletčići Hrvatima i Neretljanima danak za nesmetanu plovitbu po Jadranu. Hrvati su plovili po Jadranu ne samo kao ratnici i gusari, nego i kao trgovci, pa su s one strane mora kroz stoljeća dolazila na našu obalu mnogostruka dobra i kulturne pobude. Kršna Dalmacija je nadalje, kao i u rimsko doba, pružala izvrstan materijal za gradnju. Svi su preduvjeti bili tu za pojavu umjetnosti kod Hrvata. Ali trebalo je, da »udar nađe iskru u kamenu« a taj je »udar« bila kršćanska vjera, koju Hrvati, u širim razmjerima, prigrliše oko g. 800. po Kristu.

Gotovo dva stoljeća živjeli su Hrvati u svojoj novoj postojbini u tami i tišini neznabožtva. Praznina zieva kroz to vrieme u unutrašnjosti Dalmacije, a jako su prorieđeni u to doba ostatci spomenika u romanskim gradovima, kojih pučanstvo živi u strahu za sutrašnji dan. Tek iza gubitka Ravene g. 751. okuplja Bizant romanske gradove Dalmacije u pokrajinu i postavlja im stratega u Zadru. Bizantinski novac ponovo kola. U grobovima hrvatskih odličnika iz druge polovice 8. stoljeća javljaju se u ustima mrtvaca, prema neznabožačkom pogrebnom običaju, zlatni novci i bizantinski zlatni predmeti. Množe se u to doba, u romanskim gradovima, i ostatci crkvenog pokućtva. koje izoštreno oko arheologa zadnjih godina malo pomalo odkriva. Ivan Ravenjanin, iza duge stanke, prenosi salonitansku nadbiskupsku crkvu u Split i u svojem reorganizatorskom radu zahvaća i Hrvate. Nedavno je u Sućurcu kraj Splita, na hrvatskom području nađen dio crkvene pregrade iz druge polovice 8. stoljeća: misionarski rad kod Hrvata daje svoje prve vidljive plodove.

Osvitom 9. stoljeća hrvatski poglavice—iza nedugog sukoba s furlanskim markgrofima, izvođačima ekspanzivne politike cara Karla Velikoga — prilaze kršćanskoj vjeri i prvim većim političkim organizacijama. Kršćanstvo uvodi Hrvate u kolo historijskih i prosviećenih naroda Europe. Od g. 800. redaju se poznata imena narodnih knezova u dalmatinskoj Hrvatskoj uzduž Jadrana i u panonskoj Hrvatskoj između Save i Drave; od te se godine nižu crkve i zadušbine, što ih hrvatski odlučnici dižu na tlu današnje Dalmacije.
Starohrvatska umjetnost je tu. Ona je zbog veza s vremenom narodnih vladara odvajkada zanimala našu javnost; a zbog svojih osebujnih oblika privlačila je amo tamo pažnju posebnih stručnjaka za umjetnost ranoga srednjeg vieka. Put do obćeg priznanja u stranom svietu prokrčio joj je svojim djelima nedavno umrli bečki učenjak Josip Strzygowski.


1.STAROHRVATSKE PRESVOĐENE CRKVICE SLOBODNIH OBLIKA

Hrvatski su vladari gradili crkve,dizali samostane,zidali sebi dvorove,u kojima su privremeno boravili obilazeći zemlju te krojeći pravdu narodu,i uređivali sebi gorbnice za vječni počinak.Za knezovima i kraljevima povodili su se dvorski i državni odličnici.Sa gospodarskih i stanbenih zgrada dvorova raznesen je i zadnji kamen;ali je ponekoja crkva služila i dalje bogoslužju,pa je došla i do nas.Temeljne zidove drugih crkvica odkopalo je starinarsko družtvo u Kninu pod vodstvom fra Luje Maruna(utem. 1889.)i družtvo "Bihać",koje je osnovao i vodio don Frane Bulić(utem.1894.g.),idući tragom za podatcima,što su nam o zadušbinama hrvatskih vladara i dostojanstvenika zabilježili kroničari i izprave.I u primorskim romanskim gradovima poštedjela su stoljeća riedke ostatke crkvenog graditeljstva iz tih dalekih vremena.

U Ninu,prvom crkvenom i političkom središtu Hrvata,stoji i danas crkvica,koju je u čast sv.Križu podigao župan Godežav u obliku četverolista,kojoj iz sredine izvija visoka kupola;u Prahuljama,u ravnom ninskom polju pred ulazom u mjesto,diže se na vrhu predhisotrijskog humka crkvica sv.Nikole,slična sv.Križu.Izpod surih klisura Mosora do ušća Cetine stoji još crkvica sv.Petra u Priku,također presvođena i s kupolom;u njoj je kralj Slavac,prema sačuvanom dokumentu,presudio spor oko nekih zemalja(11.stoljeće).U vrhu briega podno stonskog polja strši jednobrodna presvođena crkvica sv.Mihajla s afreskom ktitora,nekog zetskog kralja,koji drži u ruci model crkve(11.stoljeće).Ošlje,po pričanju cara Konstantina Porfirogeneta,negda utvrđeno mjesto gospodara Zahumlja,a danas selo onkraj Stona,čuva vrh težko pristupačnog briega visoke ruševine crkve u obliku osmerolista.Nekoliko malih crkvica sa zanimljivim svodovima i kupolicama ostalo je u zatišju osamljenog kraja krajnje točke Dalmacije pod vrletnim Velebitom (sv. Juraj u Ravanjskoj, sv. Petar u Starigradu), pa na otocima Krku (Sv. Donat i Sv. Krševan), Braču (Sv. Nikola u Selcima, Sv. Ivan u Bolu), Koločepu (Sv. Nikola), Lopudu (Sv. Ivan. Sv. Ilija, Sv. Nikola) i Šipanu (Sv. Mihovil u Pakljenoj, Sv. Ivan. Sv. Petar).

Solinsko polje na domaku Splita, srednjovjekovnog nasljednika stare Salone, već je od 9. stoljeća postalo važno središte hrvatskog političkog života. Ono je bilo zavičaj vladarskog roda Trpimirovića, koji se po svoj prilici odnjihao u gradu Klisu iznad Solina. Družtvo »Bihać« >u tom je polju imalo svoje najbolje uspjehe. U lomnoj uvali između Solina i Klisa uredio je knez Trpimir sredinom 9. stoljeća samostan redovničkoj braći: tu je »Bihać« od-kopao ostatke samostana i male samostanske kapele s nadpisom PRO DUCE TREPIMERO. Na Gospinu otoku između rukava solinske rieke odkopani su izpod župske crkve i tik do nje uzporedo dvie crkve, koje je sagradila kraljica Jelena u čast Djevice Marije i sv. Stjepana (oko g. 975.); u dvostrukom predvorju ove zadnje crkve na tri broda bili su pokopani »magnificus vir Cresimirus rex cum pluribus aliis regibus et reginis«. Malo dalje, unutar »Gradine«, koju su Splićani podigli u srednjem vieku za obranu svojih polja od pljačke Klišana, odkopani su ostatci crkve, četvrtasta oblika, u kojoj je osam stupova, postavljenih po sredini crkve, podržavalo kupolu. Dobiva se dojam, da su se izpod ove kupole obavljali obredi dvora, a odličnici su sjedili na kamenim sjedalima na dnu niša, udubenih svud uokolo u zidove crkve. Bulić je držao, da je to crkva sv. Petra, u kojoj su g. 1075., prema izpravi sačuvanoj u Vatikanu,Zvonimira okrunili poslanici pape Grgura VII. za kralja Hrvatske i Dalmacije. U župnom polju Donjih Kaštela odkopani su između loze, maslina i smokava, u zatišju nevisokog briega Bijaća, ostatci trobrodne crkve, podignute na vladarskom imanju, a posvećene franačkoj svetici Marti; izpred vrata ove crkve, ante fores ecclesiae Sanctae Marthae, izdao je g. 892. knez Mutimir, u krugu brojne dvorske svite, presudu u sporu između ninskog biskupa i splitskog nadbiskupa.

Više je starohrvatskih crkava odkopalo kninsko družtvo: jednu na groblju sa srednjovjekovnim stećcima u Uzdolju (Sv. Luka s nadpisom kneza Mutimira iz g. 895.),a drugu na vrhu Lopužke glavice kod Biskupije. Nedavno je nasljednik Marunov u Kninu, St. Gunjaca, odkopao u Pridragi kod Novigrada crkvu u obliku kruga, iz koje se uokolo izvija šest oblih niša (šestero-list). Na Muću je davno nađen nadpis kneza Branimira iz g. 888. uz ostatke crkvice u obliku trolista ili četverolista.

Zadar je do danas sačuvao dvie male presvođene crkvice sv. Petra Starog i Sv. Lovru. U splitskom polju strši bez krova šesterolistna Sv. Trojica, a u srdcu predgrađa Velog Varoša je Sv. Mikula, s kojega je u prošlom stoljeću skinuta kupola. U Trogiru je, iza javne lože, crkva sv. Barbare, u kojoj su već oko g. 800. sva tri broda prekrivena vrlo sitnim krstatim svodovima. U trogirskom polju viri iz gomile kamenja ruševina »Sudanel« (Sv. Danijel) s kvadratnom osnovom i jakim ugaonim trompama za propalu kupolu na jednoj strani kvadrata. U Dubrovniku, u kasnije pregrađenoj crkvi Sv. Nikole na Priekom, sačuvani su ostatci starije crkvice s malenom i nepravilnom kupolicom po sredini bačvastog presvođenog svoda. U vrieme republike sv. Vlaha išao je na dan Uzkrsa knez sa viećem u svečanom obhodu do ove crkvice na uspomenu zauzeća kaštela zetskog kralja Bodina, iz kojega je kralj napadao na grad.

Kako vidimo, ove male presvođene crkvice prelaze na jugu Neretvu, granicu države Trpimirovića, a javljaju se i u romanskim gradovima primorja. A naveli smo ih na okupu u jednom sloju, jer ih vežu malene dimenzije, primitivna tehnika, slobodne osnove i svodovna konstrukcija.
U graditeljstvu Zapada ustalio se za crkve oblik pravokutnika, jer pravokutna, izdužena osnova najbolje okuplja vjernike i upravlja ih prema sre¬dištu bogoslužja, prema žrtveniku u svetištu crkve. Od vremena starih kršćana grade se u svim zemljama u tom obliku kapele i crkve malih razmjera na jedan brod, a poveće crkve na tri broda; uzto polukružna ili poligonalna apsida svetišta izlazi iz iztočnog zida crkve. I starohrvatsko graditeljstvo pozna takve osnove; ali pored toga1 ono upotrebljava i voli raznovrstne druge slobodne osnove. U zadarskom Sv. Petru tri stupa po sredini crkvenog prostora diele crkvu na dva broda i tvore razpored riedak i nezgodan u crkvenoj građevini. U više slučajeva pravokutnik je zamienjen masivnijim oblikom četvorine. Česta je u starohrvatsko doba u Dalmaciji pojava crkve s osnovom kruga, iz kojega izbijaju tri, četiri, šest, pače i osam polukružnih niša. Osobito je razširen tip crkve na samo jedan brod s tri presvođena polja i s kupulom, što se probija iz sredine krova. Ima napokon građevina, koje u svojoj osnovi nemaju drugdje para i koje ne možemo svrstati u poznate sustave: njihovi graditelji kao da jednostavno uživaju u slobodi tlorisa i u raznovrstnosti svodova.

Druga značajka starohrvatskih crkvica jest naime svodovna gradnja. Graditeljstvo Zapada se u ranom srednjem vieku tek malo pomalo i mučno penje do svodovne gradnje. Svode se odvajkada apside svetišta, svode se krstionice, male kapelice i traveji podzemnih kripta, po tome pobočne lađe; ali sve do kraja hrvatske narodne dinastije nisu se majstori u zemljama Evrope osmjelili prebaciti kamene svodove preko široke srednje lađe monumentalnih trobrodnih građevina. Svugdje je još pravilo drveni strop. Starohrvatske crkvice su naprotiv skroz naskroz presvođene. Svodovi su ponegdje vrlo maleni, ponekad izpod metra širine, ali su svodovi: krstati, bačvasti, kupole, polukupole.

Starohrvatski majstori gradili su svoje crkvice jednostavnom zidarskom tehnikom sitnih i nepravilnih kamenih krševa, utopljenih u obilatoj žbuki. Vanjske su zidove majstori oblagali žbukom, ali je ta svugdje odpala, pa se
kamena građa zidova tih crkvica, uz plosnate kamene ploče, kojima je redovito bio pokriven krov crkve, vanredno doimlje u našem kršnom krajoliku. Riedki su i jednostavni u tim crkvama arhitektonski detalji kao vienci, profilacije i t. d. Jednostavna, nizka pačetvorna ploča služi kao nadglavak pilastra. Riedko su linije tlorisa i profili svodova pravilni: kao da se zidalo bez šestila i olovnice na oko i odprilike. Lukovi su često izkrivljeni u konjsku podkovu, a kupole nepravilne; u Sv. Jurju u Ravanjskoj je kupola razvučena u elipsu. Za stupove, a pogdjekad i za kapitele posežu majstori starohrvatskih crkvica rado za ruševinama rimskih i starokršćanskih zgrada, kojih je, pogotovo u ono doba, bilo u izobilju u Dalmaciji. Originalni kapiteli prerađuju u više efektnih varianata tip kapitela s nizom lišća. Osobito je efektan tip kapitela s osam uzpravnih palmovih listova uokolo jezgre kapitela u 11. stoljeću (Sv. Marija u Ninu i Sv. Petar u Draži na Rabu).
Pojava ovih crkvica u ranom srednjem vieku u Dalmaciji tumačila se je na različite načine. Većina starih pisaca pripisivala ih je, bez razloga, utjecaju Bizanta— zbog same činjenice, što je Bizant odvajkada upotrebljavao svodovnu konstrukciju i kupole, te pored longitudinalne poznavao i osnove centralnog tipa. To je bilo u doba, kad je u poviesti umjetnosti Bizant bio još udoban plašt za sve ono, što se odvaja od oblika običajnih na Zapadu Evrope. Bolje spoznanje onoga, što je uistinu bio Bizant, i detaljna uzporedba s onim, što imamo u starohrvatsko doba u Dalmaciji, pokazalo je, da nemamo prava govoriti o bizantinskom utjecaju na graditeljstvo ranoga srednjeg vieka u Dalmaciji. Bečki profesor umjetnosti Strzygowski iznio je nedavno tezu, da su stari Hrvati u svojim prvim crkvenim građevinama iz kamena prenieli na jug one oblike i one konstrukcije, koje su oni navodno ranije upotrebljavali u svojim drvenim građevinama u sjevernjačkoj im i šumovitoj pradomovini iza Karpata. Teza bečkog profesora je zanimljiva i duhovita; ali ona je izgrađena abstraktnim umovanjem i gomilanjem mogućnosti i nagađanja, a bez stvarnog oslona na činjenice.

Najbliže će istini biti mišljenje, da su te crkvice djela domaćih majstora, koji, prepušteni sami sebi, rade i grade, kako najbolje znaju i umiju. Skromni majstori starohrvatskih crkvica, kako nisu bili skučeni ograničenim brojem tipova, koje su crkvene potrebe i graditeljska praksa velikih središta i kulturnih zemalja ukalupile u određene oblike (trobrodna bazilika), pokazuju svoju težnju za građenjem u različitim slobodnim tlorisnim oblicima. Malene pak dimenzije njihovih građevina dopuštaju im prekriti te crkvice svodom mnogo prije nego li je to uspjelo graditeljima monumentalnih crkava u ostaloj Evropi. I upravo stoga napustili su domaći majstori svodovnu gradnju, čim su stali u 11. stoljeću graditi crkve u većim dimenzijama.

Takvo shvaćanje o starohrvatskom graditeljstvu polako krči sebi put. Na putu mu je uvrieženo podcjenjivanje rada i prilika u pokrajinskoj ili periferijskoj sredini; a Hrvatska je u to vrieme bila na samom kraju kulturnog Zapada. Pokrajinska sredina obično se, u reduciranom obliku i u pojednostavnjenim oblicima, povodi za graditeljskim tipovima vodećih središta. Ali onda, kad jači utjecaji izvana ne dopiru u neki periferijski kraj i ne ravnaju i ne određuju građevnu djelatnost toga kraja, možemo često opažati veliku raznovrstnost i slobodu građevnih tipova i motiva.

Primjera za to imamo u svako doba. Već u starokršćansko doba pokazuju crkvene građevine u Rimu, Ravenni i Carigradu ograničeni broj graditeljskih tipova, koji su sviestno izrađeni, u detalju određeni i na vlas ponavljani u drugim krajevima, u kojima dopire utjecaj iz tih središta kršćanskog života (tako na primjer kod nas u crkvenom graditeljstvu stare Salone). Ali u dalekim periferijskim krajevima Britanije ili Norika pa i u unutrašnjosti rimske Dalmacije crkveno se graditeljstvo starokršćanskog doba očituje u zanimljivim raznolikim i osebujnim tlorisima i oblicima, koji nose na sebi biljeg lokalnih tradicija i slučajnih potreba. To se ponavlja u ranom srednjem vieku. Biskupska siela i čuveni samostani u Italiji, Njemačkoj i Francuzkoj dižu crkve u kanoničkom obliku trobrodne bazilike. Naprotiv. Španjolska u vrieme vizigotskih kraljeva, prije negoli su ondje prevladali jači utjecaji francuzke i talijanske umjetnosti, i Englezka u staro saksonsko doba, prije nego ju je Vilim Osvojitelj (g. 1066.) doveo u dodir sa životom zapadne Evrope i englezko crkveno graditeljstvo svrnuo u kolotečinu zapadnjačke trobrodne bazilikalne osnove, grade malene crkvice, presvođene i raznovrstnih osnova, što se odvajaju od graditeljstva ostale Evrope, a imaju dodirnih točaka sa starohrvatskim građevinama.

Treba naravno sve ovo, što je rečeno, uzeti cum grano salis. Nisu hrvat-
ski graditelji sve radili i crpi: iz samih sebe, niti su bili posve zatvoreni prema
svakom vanjskom utjecaju. Svakako Hrvati su primili s kršćanstvom neke
obćenite linije crkvenog graditeljstva: i oni pogdjekad dižu crkve u jednostavnom obliku pravokutnika, a redovito postavljaju apside na iztočnom kraju broda. Nije izključeno-, da su, slobodno gledajući okolo sebe, do prigode preuzeli i kakav tlorisni oblik od starijih građevina, koje su do njihovih vremena bile sačuvane. Uistinu zgrade na trolist, četverolist — a takve smo osnove našli kod Hrvata — poznaje i profana rimska arhitektura i starokršćanska umjetnost već u rimskoj Dalmaciji. Ali spomenute osnove su jednostavni i primarni oblici, koji se mogu i po sebi neodvisno javljati i vraćati u različito vrieme. Za tu mogućnost govori to, da se na primjer osnova na četverolist javlja kod mnogih slavenskih naroda u prvom početku njihova crkvenog graditeljstva: četverolist je osnova Sv. Petra na Muću, gdje je bio nađen nadpis kneza Branimira, osnova jedine crkve iz prednemanjićkog perioda u srbskim krajevima Sv. Petra u Rasu, osnova male crkvice odkopane u poljskom svetištu ranoga srednjeg vieka na Vavelu u Krakovu i osnova crkve sv. Većeslava, koja je pred par godina u svojim temeljima odkopana Pragu.

Kako se sve to zbivalo i rađalo, ne možemo znati. Svakako pri samom pokrštenju bit će, da je kod Hrvata, kao i svagdje, crkva prema vlastitoj potrebi i predaji određivala prve oblike bogoštovnih zgrada, a ne preobraćenici, koji u tome nisu imali svoje prakse i predaje. I upravo zbog toga je sve vjerojatnije, da Sv. Križ u Ninu župana Godežava, izveden u oblicima, koji nisu bili pravilo u crkvenom graditeljstvu Zapada, nije bio građen u samo vrieme pokrštenja Hrvata oko g. 800. po Kristu. Sredinom 9. stoljeća građena je Sv. Marta' na kneževskom imanju u Bijaćima kao trobrodna crkva pravokutne osnove; a za redovnike u Rižinicama je pače jednostavno preudešena starokršćanska kapela, i samo je pregrada svetišta maknuta prema ulazu u crkvu i uza zid su postavljena sjedala, da bude mjesta za redovnike, što pjevahu u zboru. Tek nakon nekog vremena Hrvati su silom prilika, to jest odieljeni crkvenim razkolom od visokokulturnih biskupskih gradova dalmatinske Hrvatske, podložne Bizantu, a pojačanom političkom samostalnošću udaljeni od krajeva podložnih Francima, stali graditi sebi crkve sve to većom slobodom u tlorisu i u konstrukciji. Prva tipična starohrvatska građevina po svojoj osnovi jest višekrat spomenuti Sv. Petar na Muću s nadpisom kneza Branimira iz g. 888. Starohrvatsko graditeljstvo slobodnih cblika izživljava se po tome intenzivno kroz čitava dva stoljeća i tek pred konac narodne dinastije ustupa pred bazilikalnom osnovom, koju donose u hrvatske krajeve nove prilike tog vremena. Pojedini primjeri starohrvatskih tipova podržavaju se i kasnije. Poznate su na krajnjem jugu Dalmacije, u Kotoru, crkve sv. Luke i sv. Marije iz vremena oko g. 1200,, s kupolama, što izbijaju iz krova, kao u Sv. Petru u Priku kod ušća Cetine.

Starohrvatsko graditeljstvo ne rješava pitanje podrietla i značaja rano-srednjovjekovne umjetnosti Evrope, kako su to htjeli nekoji historičari umjetnosti. Ono nije n vezi s nekim dalekim i neodređenim orientalnim svietom, koji se odveć lako dozivlje u pomoć za rješavanje svih spornih pitanja srednjovjekovne umjetnosti. Ono živi i razvija se vlastitim, lokalnim životom. Ali su njegovi oblici ipak ne samo zanimljivi, nego i poučni za umjetnost uobće. jer na starohrvatskim građevinama možemo pratiti razvoj i postanak mnogih tlorisnih i svodovnih oblika, o kojima je u nauci razprava i spor. Starohrvatski graditelji dižu svoje kupole nad sferičnim trokutima ili pandantifima kao i na ugaonim trompicama, to jest udubinama u zidu, što su u svom čeonom dielu svedene u polukrug. Trompice su primitivnija i lakše izvediva konstrukcija za prelaženje iz pravokutne osnove u oblinu svoda, pa se zato u starohrvatskom graditeljstvu javljaju mnogo puta baš u građevinama, kod kojih je konstrukcija vrlo primitivna; u Sv. Donatu na Krku kupolu podržavaju trompe i pandantifi jedni iznad drugih. Zanimljivi su i poprečni lukovi pravokutnog prosjeka, kojima majstori, još nesigurni u svođenju većih dimenzija, podržavaju ponekad svoje svodove. Ti lukovi na oko podsjećaju na gotička rebra, s kojima inače nemaju, ni u konstrukciji ni u funkciji, nikakve veze. Poznati su takovi lukovi iz drugih zemalja, i sporno je njihovo vrieme i značenje. Srećom su kod nas oni datirani: oni se, na primjer, u prizemlju zvonika Sv. Mariju u Zadru dižu sa kapitela, na kojima je uklesan nadpis Rex Collomannus (g. 1105.).

Hrvati vole dati apsidama crkve četvrtasti oblik, mjesto da ih grade u običajnom obliku izsječka kruga ili poligona. Nije međutim to apsolutna novost niti je to izključiva pojava kod samih Hrvata. Četvrtasta apsida je česta kod vizigotskih crkava u Španjolskoj, pa kod starosaksonskih crkava u Englezkoj te kod mnogih malih crkvica karlovinžkog doba u Njemačkoj, li tim se zemljama četvrtasta apsida dovodi u novije doba u vezu s gradnjom u drvu i s predajama germanskih naroda iz neznabožačkog perioda. Mediteranska gradnja u kamenu, tvrdi se. vol: svinutu liniju, svod i polukružnu apsidu, dok sjevernjačka gradnja u drvetu nuždno vodi k pravokutnoj liniji tlorisa zgrada i k četvrtastoj apsidi. Istina je međutim, da je četvrtastu apsidu imala već starokršćanska kapela u Bijaćima, od koje je ostatak hrvatski knez zadržao kao apsidu svoje dvorske crkve, posvećene sv. Marti, pa ruševine velike starokršćanske zgrade, koje, još neiztražene, strše na obali mora u tihoj tivalici južno od Omišlja na Krku. Na svaki način Hrvati rado imaju četvrtaste apside i uobće vole uklapati oble linije tlorisa zgrada u pravokutnike; na taj je način na pr. četvorolist Godežavova Sv. Križa u Ninu dobio izvana izgled jednokrakog križa.

Još se jedan motiv navodi kao značajan za starohrvatsko graditeljstvo, a to su lezene, što, izvana i iznutra, rese zidove crkava. Ni to nije izključiva svojina našega graditeljstva. Već stari azijski Orient, koji gradi u opeci, raz-članjuje i oživljuje zidne površine izpadima i udubinama, to jest pravokutnim i polukružnim nišama i lezenama. Starokršćansko se graditeljstvo ponovo tome vraća (Ravenna, rimska Dalmacija). U graditeljstvu sjeverne Italije, u karlo-vinžko doba, takav je način ukrašivanja zidnih površina dominantan. Iz sje¬verne Italije pod konac 10. stoljeća lezene prelaze — u struci ih upravo zato zovu »lombardskim« lezenama — u crkveno graditeljstvo Katalonije, iztočne Francuzke i južne Njemačke. Kod Hrvata se one javljaju već ranije, u 9. stoljeću. Hrvatski graditelji dižu crkvice vrlo malenih razmjera i ne rješavaju velikih konstruktivnih problema. Ali oni to nadoknađuju vrlo razvijenim smislom za ukras svojih crkvica, pa ih izpunjaju bogato skulptiranim kamenim namještajem i uzto rano i široko usvajaju te raznoliko i originalno primjenjuju upotrebu ukrasnih lezena. U starohrvatskim crkvicama ima lezena pravokutnog i oblog prosjeka; ima lezena, što se spajaju pod strehom sliepim lukovima, i lezena, što ravno udaraju u strehu; lezena gusto poredanih i široko razstavljenih jednih od drugih. Široka sliepa arkada zahvaća pače ponegdje či¬tavo pročelje. I zidovi u unutrašnjosti starohrvatskih crkava imaju naskočene lezene, pače udubljene pravokutne ili oble niše. Pokrajinska umjetnost voli svagdje i svagda ukras; a lezene su jednostavan, ali vrlo efektan ukrasni motiv (ima ih, na pr., u graditeljstvu srednjovjekovne Srbije, Bugarske, a potom u Vlaškoj i Moldavskoj).


2. ROTUNDA SV. DONATA U ZADRU

Crkvene građevine monumentalnih dimenzija u Dalmaciji su sve do druge polovice 11. stoljeća iznimka. Ivan Ravenjanin je u nadbiskupskom gradu Splitu adaptirao za katedralu grobnicu cara Diokleciana. Crkva sv. Stjepana, koju jedinu spominje bizantinski car Konstantin u opisu Dubrovnika, bila je vrlo malena obsega, kako su pokazale nedavne izkopine. Gradu Zadru služila je kao katedrala crkva sv. Stošije; prema riečima cara Konstantina, koji govori o divnim mozaicima i starinskim slikarijama u njoj, mora da je to bila crkva, koju su još prije dolazka Hrvata na jug sagradili Romani Zadra. Jedina sačuvana crkva monumentalnih dimenzija u prvo doba po pokrštenju Hrvata jest okrugla crkva sv. Donata u Zadru. Po davnoj i vjerodostojnoj predaji gradio je crkvu zadarski biskup Donat, koji je boravio kao izaslanik dalmatinskih romanskih gradova na dvoru cara Karla Velikoga (oko g. 805.). Zadarska rotunda građena je prema uzoru dvorskih kapela cara Karla Velikoga u Aachenu i drugim mjestima.

Sv. Donat je građevina, u kojoj je okrugla sredina prvobitno bila prekrivena kupolom; okolo središnjeg prostora vode dvokatni hodnici prekriveni bačvastim svodovima. Crkvu sv. Donata gradili su prema vanjskom uzoru sigurno domaći majstori. O tom nas uvjerava neugledna zidarska tehnika sv. Donata, nepravilnost njegovih linija i mjera, lukovi, koji prelaze u oblik konjske podkove, i pojava malih trompica u presvođenim hodnicima. Kupola Sv. Donata je danas prekrivena krovom od drveta. Kako je izvorno bilo, nemamo viesti: radi velikog razpona lako da je to bilo odvajkada.


3. RANOROMANIČKE TROBRODNE BAZILIKE 11. STOLJEĆA


Sredinom 11. stoljeća nastale su nove prilike u dalmatinskoj Hrvatskoj u crkvenom, političkom i kulturnom pogledu. Borba za hrvatsku crkvu, koju je na splitskim saborima vodio Grgur Ninski, nije ostala trajno bez ploda. Oko g. 1040. javlja se hrvatski biskup, episcopus chroatensis, koji je okupio pod svoju vlast dobar dio područja, koje je u svoje doba svojatao za sebe ninski biskup Grgur. Hrvatski kraljevi Petar Krešimir i Dmitar Zvonimir prigrliše i pomogoše papinski reformni pokret. To utre put njihovoj podpunoj vlasti i pripojenju dalmatinskih gradova sa romanskim pučanstvom Hrvatskoj. U vezi sa svima tim događajima osnovani su upravo u to vrieme brojni benediktinski samostani i u dalmatinskoj Hrvatskoj i u dalmatinskim romanskim gradovima. Novoosnovani samostani bili su u vezi s maticom benediktinskog reda u Montecassinu. Ovaj red, kojega je kolonizatorna i praktična tendencija pionira civilizacije bila izražena u njegovu geslu »ora et labora«, bio je uobće važan kulturan faktor u našim stranama u vrieme hrvatskih narodnih vladara. Montekasinski benediktinski monasi donieše nam iz južne Italije u Dalmaciju prvi sloj monumentalne arhitekture bazilikalnog zapadnjačkog tipa i oni upoznaše dalmatinske majstore boljom, dotjeranijom tehnikom pomno i pravilno klesana kamena. Njima zahvaljujemo pojavu ranoromaničkih crkava na tri broda i pravokutne osnove s jednostavnim, nepresvođenim drvenim krovom.

Jedina danas u cjelini sačuvana bazilika 11. stoljeća u Dalmaciji jest Sv. Petar u Supetarskoj Draži na Rabu. To je jednostavna trobrodna bazilika na stupovima s tri polukružne apside i s jednostavnim drvenim krovom u unutrašnjosti. I njezina vanjština vrlo je jednostavna. Vanjski je zid urešen pri vrhu jednostavnim viencem, a inače su zidne površine jednostavne i gladke; prozori su dugački i uzani. Zabat pročelja je urešen malim zubčastim konzolicama, koje susrećemo i u drugim građevinama 11. stoljeća u Dalmaciji.

Kao sv. Petar u Draži mora da je bila građena i katedrala grada Raba i crkva duvna Sv. Andrije u istom gradu, prije nego što su te crkve bile pregrađene. Od zadarske katedrale iz ovog vremena ostala je samo podzemna kripta i široka srednja apsida, jednostavna i bez uresa,
Ali brojne bazilike ovoga vremena odkopane su u hrvatskom području, i one nam pokazuju, da Hrvati nisu sliepo oponašali primljene uzorke, nego su pri gradnji svojih crkava zadržali više elemenata iz predaje svojih starijih crkvenih građevina. Uistinu katedrala hrvatskog biskupa odkopana u Biskupiji južno od Knina (o. g. 1078.), i druga trobrodna crkva odkopana nedaleko odatle »na Stupovima«, pa biskupska katedrala odkopana u hrvatskom krunitbenom gradu Biogradu, i kraljevski samostan sv. Mojsija u Solinu te ostatci crkava odkopanih od kninskog družtva u Koljanima kod Vrlike i u Žažviću kod Bribira, pokazuju cieli niz osebujnih crta, koje nas ovlašćuju da govorimo o regionalnoj, dalmatinsko-hrvatskoj varianti benediktinske rano-romaničke bazilike.

Ranoromaničke bazilike 11. stoljeća u primorskim dalmatinskim gradovima upotrebljavaju kao i suvremene bazilike u Italiji za podpore tanke stupove, dok starohrvatske bazilike u Kninu, Biogradu, Solinu i t. d. imaju kao podpore zidane pilone s prosjekom kruga, pačetvorine i križa. U gradovima su zidne površine ovih bazilika ravne i gladke, dok Hrvati često pridržavaju ukras pravokutnih ili oblih lezena na vanjskim površinama crkava. Bazilike u dalmatinskim gradovima dižu napokon po običaju ondašnjih crkava u Italiji zvonike odjelito od crkvene zgrade; starohrvatske bazilike naprotiv najradije dižu zvonik izpred samoga crkvenog pročelja i u konstruktivnoj vezi s njim. Osobito su zanimljivi ovi starohrvatski zvonici visoki, masivni i prema vrhu ponešto suženi; iz daljine čine oni dojam utvrđenih kula. Jedna takva crkva i zvonik jest Sv. Vid kod Dobrinja na Krku, koju je podigao oko g. 1100. župan Dragoslav; a druga, istina građena ili barem pregrađena u kasnijem periodu srednjeva vieka, strši u slikovitim ruševinama Sv. Spasa na vrelu rieke Cetine. Jedini zvonik iz dobe hrvatskih narodnih vladara u primorskim gradovima jest onaj, što se slikovito diže nad hodnikom zapadnih vrata Dioklecianove palače u Splitu, gdje se u srednjem vieku ugniezdila crkva »Gospe od Zvonika«. Glavice na prozorima zvonika izkićene su starohrvatskim pleternim ukrasom. I na Prevlaci u Boki Kotorskoj, koju je zetski kralj Đurađ oko g. 1115. darovao Kotoranima, odkopani su ostatci oveće trobrodne bazilike benediktinskog samostana odprilike iz te dobe.2


4. PLETERNE SKULPTURE

Pored crkava najvažniji ostatci umjetnosti iz doba hrvatskih narodnih vladara u Dalmaciji jesu ulomci kamenoga crkvenog namještaja. Taj se je namještaj još u manjoj mjeri odhrvao štetnom učinku ljudi i vremena negoli same crkvene zgrade. Crkveni žrtvenici i baldakini iznad žrtvenika, pregrade u crkvi, koje su dielile svetište, pridržano kleru, od crkvenog prostora na-mienjena pobožnom puku, propovjedaonice, kropionice, krstionice, skulpti-rani okviri vrata i prozora, sve to leži, u većini slučajeva, u našim starinar-skim zbirkama nagomilano i nabačeno u obliku većih ili manjih ulomaka od kamena ili mramora, urešenih poznatim pleternim skulpturama. Dio tog namještaja razbijen je u komade i ponovo upotriebljen kao jednostavan građevni material te uzidan u zidove i u pločnike naših starinskih crkava. Kasnija stoljeća nisu imala ni smisla ni osjećaja za jednostavni ukras ovoga ranosred-njovjekovnog namještaja. Za naše, kao i za srodne pleterne skulpture u Italiji, duhovito je rečeno, da današnja pokoljenja doslovno gaze nogama ostatke iz vremena početaka svoga narodnog života. I u Italiji, u Rimu i u drugim gradovima, mnoge stare crkve vrve ostatci, ovih skulptura, uzidanima u zidove i pločnike. Kad se međutim takvi fragmenti slože i rekonstruiraju, kako je u posljednje vrieme učinjeno u splitskom Muzeju za ciborij žrtvenika iz kneževske crkve u Bijaćima, oni vrlo povoljno upodpunjuju predočbu izvornog dojma starohrvatskih crkvica, koje mi znamo i sudimo po njihovu današnjem izgledu bez bogatog ukrasa crkvenog namještaja.

Starohrvatske skulpture plitko je i plosnato klesanje u kamenu ili mramoru, koje kao sagom prekriva ravne površine crkvenog pokućtva. Motivi tih skulptura nisu veličanje božanstva i njegovih simbola, nije prikazivanje svetaca i ugodnika božjih i nisu prizori iz biblije i evanđelja. Te skulpture ne znaju za ljudski lik, nego su čisti ornamenat. U brojnim, mada uviek ponovljenim kombinacijama susrećemo u tim skulpturama starokršćanske ložice i križeve, stilizirane palmete i rozete, lišće i grozdove, ljiljane i zviezde, lukove i kuke, pokadšto ptice i zvieri, poznate nam sa starokršćanskih skulptura; a najčešće pletere u različnim oblicima od jednostavnog uzla i pletenice do čitavih ploha raznovrstnih i složenih mreža, izprepletenih trostrukim prutićima. Obilata i dominantna upotreba pleternih motiva dala je ovim skulpturama karakter i ime: »Geflechtsornamentik« na njemačkom, i »sculture a intreccio« na talijanskom jeziku, što mi prevodimo izrazom »pleterne skulpture«.

Ornamentalni značaj ove dekoracije očituje se i u tome, što životinje, koje su u tim skulpturama pridržane iz starokršćanskog repertorija, kao paunovi i golubovi, pa lavovi na arkadama ciborija, gube simbolički smisao. Prikazi tih životinja kao i prikazi vegetabilnih motiva uzetih iz prirode, kao lozice i lišća, gube uzto dodir sa svojim uzorcima i sliede zakone stilskog pretvaranja sviju motiva u linearni ukras: zvieri i ptice pretvaraju se u plohe izprekrižane u različnim pravcima paralelnim brazdicama, a lozice poprimaju lik trostrukih koso usječenih prutaka. Antikni kimation, t. j. niz lišća, pretvara se postepeno u seriju izšupljenih arkadica ili se shematizira u cik-cak liniju. I tehnika u pleternih skulptura odgovara linearnom karakteru ukrašivanja pokućtva. Nema obline, prielaza i raznovrsnosti ploha; ponestaje reliefa i plastičnosti. Dekoriranje površina je izgrađeno na samom kontrastu udubljene pozadine i izpupčenih dielova predmeta, što dopiru svagdje do istog nivoa. Izpupčene plohe su gotovo ravne. Pleteri, a gdje je moguće i drugi motivi sastoje od uzporednih, koso usječenih brazdica, što ostavljaju između sebe oštre bridove.

Pleterni su ukrasi starohrvatskoga crkvenog pokućtva ponekad bili u svojem dekorativnom dojmu pojačani bojom. Na nekim ulomcima u Muzeju Sv. Donata u Zadru opažaju se još tragovi modre, crvene i zlatne boje. Te su tri boje skladan i efektan akord boja, kojim su već stari Grci jačali dojam svojih mramornih hramova. Kad je g. 1931. u Sv. Mojsiju u Solinu bio odkopan zabat crkvene pregrade, opažala se na skulptiranim paunovima smeđe-žuta i crvena boja, koja je na zraku doskora do malih tragova propala. Ponekad su u starohrvatskim skulpturama bile izbušene svrdlom oveće rupe pa izpunjene olovom ili staklenom pastom. Ili su pak na njima bile gusto nanizane sitne rupice, koje crnim mrljama čudnovato oživljavaju te skupture. Svim ovim išlo se je za što bogatijim ukrasom crkvenog namještaja. U obilju crkvenog pokućtva i u obilju i raznolikosti klesanih crta, koje su se našle i u malim starohrvatskim crkvicama, izbija upravo naivna radost i želja tadašnjih majstora za ukrašivanjem.

Bogate zbirke pleternih skulptiranih fragmenata imaju Arheoložki muzeji u Kninu, Splitu i Zadru (Sv. Donat). Manje skupine tih skulptura čuvaju Arheoložki muzej u Zagrebu, lapidariji u Ninu, Biogradu, Trogiru, Dubrovniku i Kotoru. Te su starohrvatske skulpture vrlo zanimljive i za našu kulturnu prošlost i za nauku uobće. One nam ne predočuju samo stil i umjetnost jednoga dalekog doba, nego po njima možemo rekonstruirati crkveni namještaj ranoga srednjeg vieka. I ondje, gdje su ostatci propalih spomenika odveć fragmentarni, da ih, na pouku širokih slojeva javnosti, materialno u našim zbirkama povežemo i rekonstruiramo u ciborije, ikonostase ili propovjedaonice, oni mogu služiti nauci, da sebi predoči izgled crkvenog namještaja i razvoj crkvenog bogoslužja u vrieme od 9. do 11. stoljeća.

Središte bogoslužja u crkvama bio je žrtvenik. Na glavni žrtvenik i na svetište crkve bile su uperene oči vjernika. Svetište i žrtvenik izdizali su se sjajem liturgije i ukrasom umjetnosti. Sam žrtvenik je u starohrvatskim crkvama imao jednostavan oblik stola, menze. Ostatci takve menze s rubom, koji je urešen pletenicom, odkopani su »na Stupovima« u Biskupiji. U Sv. Barbari u Trogiru još je na mjestu u apsidi crkve podanak za žrtveničku ploču, stipes. To je zapravo komad rimskog pilastra, koji je uzet s kakvih ruševina, da drži ploču žrtvenika, koja je propala. Prigodom popravka katedrale sv. Tripuna u Kotoru (g. 1166.) nađen je žrtvenik u obliku ploče, koju nose četiri stupica. Žrtvenika u obliku škrinje s izkićenim stranama, kao što je, na primjer, žrtvenik vojvode Ratkisa u Cividalu, nismo dosada našli u starohrvatskim crkvama. U Sv. Lovru u Pazdigradu u okolici Splita i u Sv. Nikoli na Priekom u Dubrovniku pročelja žrtvenika rese skulptirane mramorne ploče; ali to su dielovi propale crkvene ograde, naknadno postavljene kao ante-pendij žrtvenika.

Vrlo je često u starohrvatsko doba glavni žrtvenik bio zaštićen monumentalnim ciborijem ili baldakinom. Četiri arkade na vitkim stupovima nosile su krov, s kojega se je dizala višestrana piramida. Spomenut je već jednostavni ali efektni ciborij iz Sv. Marte u kneževskim Bijaćima, koji je od brojnih ostataka Abramić materialno uzpostavio u splitskom muzeju (9. st.). Gunjaca je od oskudnih fragmenata grafički rekonstruirao kitnjasti ciborij žrtvenika iz katedrale hrvatskog biskupa u Biskupiji kod Knina iz 11. stoljeća.

U katedrali u Rabu ciborij je šesterostran, kao što su u ono doba bili bal-dakini nad krstionicama. Možda je i u Rabu ciborij dobio svoj današnji oblik tek prigodom pregradnje u vrieme renesanse. Zaista tri arkade imaju starohrvatski, a tri renesansni ukras. Sa čela arkada ciborija visjelo je kandilo, a prostor između stupova ciborija mogao se zastrti zavjesom; rupe, koje se često nalaze u vrhu i sa strane arkada ciborija, služile su za pričvršćivanje lanca za kandilo, odnosno za šibku, što je nosila zavjesu.
Objekat, koji nije gotovo nikada nedostajao u starohrvatskoj crkvi, bila je pregrada, koja je dielila svetište od crkvenog prostora za vjernike. Zovemo ga obično ikonostasom, premda se na nj nisu postavljale nikakve slike, ikone. To je bila pregrada, kroz koju se slobodno gledalo, a kroz njezina vrata ulazilo u svetište. Pregrade su bile građene tako, da su se stupici dizali sa prizemnih ogradnih ploča i nosili trokutne zašiljene zabate, izsječene na donjoj strani na luk; od tih zabata pa do zida crkve išle su kamene grede. Prema veličini crkve pregrade su bile sa samim jednim ili s trostrukim zabatom i prolazom izpod njega. U vrhu zabata.bila je često rupa, koja je služila za postavljanje križa. Vjerojatno su takvim križevima pripadali kameni fragmenti iz Sv. Marije i crkve »na Stupovima« u Biskupiji. I na gornjoj strani greda vide se ponekad rupe, i u ove su se naticali križevi i svjećnjaci, pače, imamo li vjerovati slikama u iluminiranim kodeksima, i ukrasne posude (vaze). Sa luka zabata visjela su i ovdje, kao na ciborijima, kandila. Pleterni ukras prekrivao je površine zabata i greda te površine ploča i pilastara prizemnih ograda. U crkvici sv. Martina nad Porta Aurea u Splitu zamjenjuju ove ograde dvie tanke kamene grede: vjerojatno je prazan prostor izpod greda do tla crkve bio zastrt sagom ili pak zatvoren drvenim dekoriranim pločama, koje su propale.

Ima i pregrada, u kojih vodoravne kamene grede ne prelaze u trokutni zabat, nego se iznad ulaza u svetište jednostavno savijaju u polukružan luk. Takve se pregrade javljaju u Italiji i u nas u prelazno vrueme, kad se stil pleternih skulptura nije još bio podpuno formirao (luk u Sućurcu iz 8. st). One se potome ponovo vraćaju pri izmaku pleternih skulptura i njihovu prielazu k romanici (Sv. Trojica u Splitu iz 11. St. i namještaj Sv. Marte u Bijaćima, obnovljene po seljačkom naselju koncem 12. st.). Nije čudo, da je tako, jer karakterističnoj tendenciji pleternih skulptura, da obilatim ornamentom kao jednim sagom prekriju široke i ravne površine, bolje odgovara široka ploha trokutnog zabata nego profilirani polukružni luk.
Pored visokih pregrada izpred glavnog žrtvenika sa stupićima, gredama i zabatima bilo je, u većini crkava, jednostavnih nizkih ograda. Ove su bile sastavljene od kamenih ploča (pluteja) i pilastrića. Njima su se ograđivali pobočni žrtvenici i drugi objekti i dielovi crkve. Dielovi takve ograde su liepe mramorne ploče s raznovrstnim pleternim dekorom i s likom hrvatskog kralja na priestolju, koje su naknadno bile upotriebljene kao oplata kamenice za krštenje, pa se i danas vide u krstionici u Splitu. One su prvotno, kao dar nekog hrvatskog kralja iz 11. stoljeća, stajale u nedalekoj katedrali. Njima je kralj dao izraza svoje vladarske vlasti u gradu Splitu. Dobar dio pleternih skulptura naših zbirka potječe baš od tih ograda, jer je u starohrvatskim crkvama bilo više žrtvenika. Pojavi većeg broja žrtvenika u crkvama srednjeg vieka utrle su put, kod Hrvata kao i u drugim zemljama Zapada, brojne moći, koje su se propisno polagale u sepulcrum žrtvenika, i štovanje svetaca, što je s vremenom sve više raslo, pa sve brojnije privatne mise i s time u vezi odredba koncila u Auxerreu oko g. 600, po kojoj se smjela istog dana na istom žrtveniku čitati samo jedna misa. Sve to objašnjava činjenicu, da se starohrvatske crkve mnogo puta posvećuju većem broju svetaca. Kneževska crkva u Bijaćima podignuta je u čast sv. Marte, sv. Ivana i još jednog svetca; a g. 1042. ban Stjepan diže crkvu »u čast sv. Nikole izpovjednika, i sv. Petra apostola, i sv. Stjepana, i bi. Dimitrija mučenika, i sv. Krševana mučenika, i bi. Bogorodice Marije, i sviju svetaca Kristovih«. Poznato je, da se otuda, što se je u crkvi kraljevskog samostana sv. Mojsija u »Šupljoj crkvi« u Solinu našao zabat pregrade s nadpisom, koji zazivlje prvaka apostola sv. Petra, otežčava rješenje pitanja, gdje je bila krunitbena Zvonimirova crkva sv. Petra (»salonitana basilica sancti Petri«), da li naime u »Šupljoj crkvi« ili u solinskoj »Gradini«, kako je mislio Bulić.

U bogatoj zbirci kninskog muzeja ima ulomaka, iz kojih se može rekonstruirati izgled i drugoga crkvenoga pokućtva. Ima valjkasto svinutih ili šesterostrano lomljenih komada srednjega diela propovjedaonice, koji su, isto tako kao i pristupne strane propovjedaonice, izklesani pleternim ukrasom. Krstionica je u to doba imala oblik kade za kupanje, jer bi se krštenici čitavim tielom zaronili u vodu. Poznata je liepa šesterostrana krstionica s jednostavnim uresom križa, izpunjena pletenicom i nadpisom kneza Višeslava (o. g. 800.) iz Nina, koja je danas u Zagrebu. U protezi, t. j. u odieljenom prostoru crkve lievo od glavnog žrtvenika bio je često stol, na koji su vjernici polagali darove za crkvu i siromahe (Sv. Marta u Bijaćima, Sv. Marija u Ninu). I posude za krstnu vodu bile su urešene pleternim skulpturama. Starokršćanski zdenac, koji je stajao pod otvorenim nebom u atriju starokršćanskih bazilika, pretvorio se je u srednjem vieku u malu škropionicu, što bi se uzidala u zid crkve (Muzej u Kninu).

U preddvorju starohrvatskih crkava stajali su pogdjekad i sarkofazi odličnika. Hrvati su jedini između Slavena pnidržali u ranom srednjem vieku taj način pokapanja rimskog svieta, iako se njime služe samo riedko kod pokopa svojih odličnika. Na ruševinama Sv. Marije u Biskupiji našao se je sarkofag, koji je sebi dao načiniti hrvatski dostojanstvenik 9. stoljeća od dva ulomka rimskog arhitrava. Ali su stari Hrvati i sami pravili sarkofage i resili ih klesarskim radovima. U splitski je muzej nedavno dovezena iz Glamoča u Bosni dugačka i debela pačetvorna kamena ploča, izklesana uresom vijugave lozice, obrubljene širokim trakom pletera, a služila je po svoj prilici kao nadgrobna ploča u pločniku crkve.

Klesarski radovi rese i arhitektonske česti crkava u užem smislu rieči, kao konzole, što podržavaju kakav predmet, i pločaste kapitele, što diele dvojne prozore crkava i zvonika, pa dovratnike i nadvratnike vrata te okvire prozora, pače i prošupljene kamene rešetke prozora. Još jedno valja spomenuti, a to su pilastri ili stupovi s uklesanim križevima i pobožnim nadpisom, koji su se postavljali izpred neke zgrade, da moćni zagovor križa brani zgradu od svakog zla i nesreće. Poznat je okrugao stup s križem i posvetnim nadpisom, koji je splitski nadbiskup Pavao (oko 1015.—4030.) postavio, vjerojatno izpred svoje palače, u znak pobjede nad buntovnim hrvatskim samozvanim biskupom Sedehom (danas u splitskom muzeju).
Na starohrvatskom crkvenom pokućtvu pored skulptura bilo je i nad-pisa. Većinom su nadpisi pobožnog i liturgičnog sadržaja; ali ih ima, koji su nam sačuvali spomen hrvatskih vladara i dostojanstvenika. Seriju tih nadpisa otvara Višeslavova krstionica (sub tempore Vuissasclavo duci); na njezinu rubu teče uokolo nadpis, koji pjesničkim riečima veliča blagodat sv. Krsta. II Rižinicama, gdje je knez Trpimir smjestio monahe, odkopan je fragmenat zabata pregrade, na kojemu se čita: PRO DUCE TREPIMERO (za kneza Trpimira molite ili što slično). U Bijaćima, gdje je kneževska crkva, za koju naslućujemo, da ju je podigao isti knez, uzalud smo tragali za nadpisom utemeljitelja: na tri mjesta je kameni fragmenat odsječen ili su slova s njega ostrugana upravo ondje, gdje je moralo biti kneževo ime. Sretniji je Branimir, prvi hrvatski vladar, koji je dalmatinskom Hrvatskom zavladao podpuno neovisno i od Franaka i od Bizanta. Ima tri nadpisa, koja ga spominju: jedan iz G. Muća, drugi iz Nina, a treći iz Šopota kod Benkovca. Na ovom zadnjem knez se nazivlje comes i dux Croatorum; prvi put se tu na kamenu javlja ime Hrvat. Na zabatu pregrade iz Sv. Luke na Uzdolju naziva se Mutimir (Muncimyr) obćim nazivom princeps. Začudo nemamo na spomenicima spomena prvoga kralja Tomislava. Ali historicitet njegove kraljevske krune utvrdio nam je nadpis na grobnici kraljice Jelene (g. 975.). Tatarska provala i požar uništili su kraljičinu grobnu crkvu na »Gospinu otoku« u Solinu i smrvili u sto komada kraljičin sarkofag. Bulić je ipak od tih ostataka složio nadpis, koji nam kazuje, da je »u grobnici sahranjena slavna Jelena žena kralju Mihajlu (Krešimiru) i mati kralja Stjepana (Držislava) ... koja je za života bila majka kraljevstvu, majka sirota i zaštitnica udovica«. Na Kapitulu kod Knina izkopane su dvie ploče iz jednog groba, kamo su bile postavljene kao jednostavan material, s nadpisom na gornjem rubu, koji spominje priestolonasljednika Svetoslava kao dux Hroatorum i kasnijeg kralja Držislava kao dux magnus.

Pored vladara dizali su crkve i zadušbine i hrvatski dostojanstvenici. Poznati su nadpisi župana Godežava u Sv. Križu, župana Prištine iz okolice Bribira, pa nadpis Ljubomira tepčije u crkvi sv. Nikole u Starom: Ljubomir se spominje u pratnji kralja Stjepana na saboru g. 1089. kod Šibenika.
Svi su ti nadpisi bili na latinskom jeziku. Narodni nazivi dvorskih časti na tim latinskim nadpisima (iupanus, tepci) dokazuju nam, da se je na hrvatskom dvoru govorilo narodnim jezikom. Ali s druge strane njihov latinski tekst svjedoči, da se je hrvatski dvor i hrvatski visoki kler držao latinske liturgije. Na latinskom su jeziku pače nadpisi u sielu hrvatskog biskupa u Ninu prije splitskih crkvenih sabora g. 925. i 928. (na pr. nadpis Theudebertus abbas u Ninu, koji spominje kneza Branimira). Slavenska služba božja širila se je u prvom redu u nižim redovima puka i klera i održala se tvrdokorno osobito u krugovima svećenika manje vještih latinskoj knjizi. Zato su glagolski nadpisi na kamenu vrlo riedki. U kninskom muzeju su dva mala glagolska fragmenta iz okolice Skradina i jedan s Kapitula kod Knina. Jedini u cjelini sačuvani starohrvatski nadpis, napisan glagolskim pismenima,, jest ploča, koja se je čuvala u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Ploču je dao postaviti oko g. 1100. opat Držiha kao spomen i svjedok »o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u svoje vrieme svetoj Luciji«. Ploča se danas čuva u Akademiji u Zagrebu kao dragocjeni kulturni zaklad i najstariji spomenik hrvatskog jezika.

Mnogo se je pisalo i nagađalo o podrietlu pleterne plastične dekoracije ranoga srednjeg vieka. Nekoji su učenjaci smatrali ove skulpture djelima grčkih majstora, koji su iz Bizanta došli u Italiju i u naše krajeve. Ti učenjaci drže, da je u obćem slomu kulture iza seobe naroda jedini Bizant mogao sačuvati tradiciju klesarske vještine i kontinuitet rada u klesarskim radionicama. Međutim su starohrvatske skulpture mnogo drugačije od suvremenih skulptura na području bizantinske umjetnosti i skulptura krajeva, u kojima se očituje bizantinski utjecaj. Stoga drugi pisci nazivaju pleterne skulpture »longobardskima« i drže ih proizvodima ukusa i rada doseljenih barbarskih plemena, u prvom redu germanskih Longobarda na tlu Italije. A ipak starohrvatske i suvremene italske pleterne skulpture nemaju ni sličnosti ni veze s longobardskom ornamentikom, to jest sa životinjskim pleterom, u kojemu su trakovi pletera i uda zvieri spojeni u gusto, nerazriešivo i konfuzno klubko. Samo takav životinjski pleter resi kovinske predmete odkopane u grobljima starih Longobarda u Italiji, a ne pleterni motivi starohrvatskog namještaja, koji se, mada bogati i složeni, uviek jasno i pregledno dižu s pozadine.

Kod nas su pleterne skulpture slovile kao originalna i nacionalna umjetnost starih Hrvata. I Strzygovski je bio mišljenja, da su Hrvati u tim skulpturama donieli sa sobom na jug svoju davnu baštinu i davnu predaju ukrašivanja predmeta. Oni su, prema tvrdnji bečkog učenjaka, jednako kao germanski Longobardi prenieli po svojoj seobi na jug u kameni material crkvenog pokućtva one iste ukrase i motive, koje su navodno ranije rezali u drvetu, na namještaju i po zidovima svojih drvenih hramova i domova u pradomovini na sjeveru.

Uistinu pleterna dekoracija, koju u ranom srednjem vieku susrećemo u Italiji, u nekojim krajevima, koji graniče s Italijom i u hrvatskim stranama, malo je pomalo sazrela u svoje karakteristične oblike na tlu sjeverne i srednje Italije tokom 8. stoljeća po Kristu, i to kao regionalna varianta prilika i preduvjeta plastične umjetnosti zajedničkih čitavoj Evropi onog vremena. Polazna točka za formiranje te ranosrednjovjekovne umjetničke grane bila je kasna starokršćanska i antikna dekoracija. Iz te dekoracije odabrani su motiva, koji su odgovarali novom ukusu, a taj je težio za geometrijskim i linearnim uresom. Malo pomalo su se ti motivi u tom smislu razvijali, dok se nije oblikovala nova ornamentika: ova je, u svojim zrelim oblicima oko konca 8. stoljeća, vrlo daleka od starokršćanske antike i bliža ukusu i tradicijama ukra-šivanja predmeta novih doseljenih naroda, koji ne mare prikazivati ljudsku figuru, ne znaju za plastične oblike, nego plitko urezuju ures u predmet, da razvesele oko. Eto razloga, zbog kojega su neki pisci gledali u tim skulpturama djelo Bizanta, baštinika starokršćanske antike, a drugi su ih pripisivali Longobardima. Pleterni motivi, geometrijski ures par excellence, dobivaju pretežno mjesto i značenje u tim skulpturama. Dio tih pletera znamo sa starokršćanskih pločnika u mozaiku; ali dio složenih pletera je nepoznat antiki i začudo sjeća na ures iniciala u miniaturama irskih monaha. Nije čudo, da su italski majstori u času, kad je skulpturna dekoracija crkvenog namještaja, stvorena dosljednim razvojem prema ornamentalnom i linearnom, pokazivala sve više sklonosti za pletere, obogatili svoju zalihu uresa ugledavši se u pleterne motive irskih miniatura i irskih monaha, kojih je bilo u ono doba u Italiji (samostan Bobbio).

Za nas je važna činjenica, da je ova dekoracija prešla s kršćanstvom oko g. 800. u hrvatske krajeve. Ne da se ,poreći, da su starohrvatske pleterne skulpture u svojoj prvoj pojavi oko g. 800. i u stilu, i u tehnici, te u izboru, i u razporedu motiva identične s pleternim skulpturama crkvenog namještaja u Italiji. Isto tako je očito, da se pleterne skulpture ranije javljaju na crkvenom namještaju u Italiji i da samo u Italiji možemo pratiti korak po korak njihovo sazrievanje i oblikovanje. Ne znači to, da ne smijemo pleterne skulpture s ove strane Jadrana držati našima. Hrvati su brzo prisvojili i sami izrađivali ovu jednostavnu, ali efektnu dekoraciju, koja je odgovarala njihovim ondašnjim umjetničkim sposobnostima i njihovoj, kao kod svih primitivnih naroda, prirođenoj sklonosti za neplastično i linearno ukrašivanje površina. Tokom vremena su pače naši majstori unieli u tu ornamentiku vlastite crte i inačice. Jednostavnim sredstvima i skromnom vještinom postizavali su majstori ovtih skulptura vrlo liepe efekte. Ne smijemo primieniti na ove proizvode ranog srednjeg vieka neumjestno mjerilo klasične umjetnosti i zastrašeni surovom ili nemarnom izvedbom ponekih skulptura poricati im stil i vriednost. Primjerci, u kojih je dekoracija, vjerojatno upotrebom šestila i ravnala, točno crtana, najbolje nam pokazuju, koliko je u pleternih skulptura bio jak osjećaj za stilsku dosljednost, za dekorativno kićenje površina i za skladan razpored motiva.

Pleterne skulpture kod nas nisu prema tome, što rekosmo, autohtona, nacionalna umjetnost. One nisu to ni u susjednoj Italiji, gdje se pleterne skulpture javljaju samo u nekim pokrajinama. To je vrieme, u koje se uobće kultura i umjetnost izživljavaju regionalno, vrieme renesanse cara Karla Velikoga, koga i Niemci i Francuzi svojataju i stavljaju na čelo (svoje srednjovjekovne kulturne historije. Upravo zbog toga nije pojava pleternih skulptura ni kod nas sužena na etničko i političko podroičje Hrvata.
Nailazimo ih u hrvatskim središtima isto tako kao i u primorskim gradovima bizantinske Dalmacije, napučenim onda romanskim življem; jednako na području hrvatske države kao i preko nje na jugiu, u primorju, na poluotoku Ratu, u Dubrovniku, u njegovoj okolici i otocima pa sve do Kotora i Spiča. Teritorialno ra-sezanje pojave pleternih skulptura veće je od onoga starohrvatskih crkvica. Našli smo fragmenata pokućtva urešenog pleterom u hrvatskim županijama zapadne Bosne (Livno, Glamoč) i u Zahumlju (Zavala) te u Sisku u posavskoj Hrvatskoj. Nalazi u Bosni i Zahumlju sigurno su izdanci umjetničke djelatnosti i "kulturnog života dalmatinske Hrvatske, dok je osamljena pojava pleternih skulptura u Sisku valjda u vezi s viešću, da je patriarh Grada, imenom Fortunat, slao g. 821. Ljudevitu Posavskom, koji je bio u borbi s Francima, majstore zidare, da učvrsti svoje gradove.

Najoriginalnije su naše pleterne skulpture pri svojem izmaku u drugoj polovici 11. stoljeća, kad se na njima miešaju stari pleterni oblici s novim motivima romanike, koja je u pokrajinsku konzervativnu sredinu Dalmacije prodirala tek malo pomalo. Jednostavni pleterni ornamenat najkasnije se je održao u hrvatskom selu Dalmacije, gdje ga nalazimo još u 12. stoljeću u začudo rustičnoj izvedbi. Značajne su u tom pogledu skulpture iz Sv. Marte, nekoč kneževske kapele u Bijaćima, a g. 1197. pregrađene po tamošnjem seljačkom naselju; na njima su nevjestom rukom izklesani dvoprutasti do šesteroprutasti pleterni motivi.

U pokrajinskoj sredini Dalmacije nije romanika izbila naprečac elementarnom snagom težnje za radikalnom obnovom umjetnosti kao u Italiji i drugdje. Nove tendencije su tu tek postepeno prodirale, stvarajući prelazne oblike pleternih skulptura, u kojima uresni motivi gube dotadašnji strogi linearni karakter, u kojima se i po koji novi motiv mieša iu tradicionalnu zalihu ornamenata pleterne plastike, i u kojima se dapače diskretno uvlači i dotada zabačena ljudska figWra, a vraća ikonografski i .simbolički sadržaj.

Pletere, koji su dosada u pravilu bili troprutasta, zamienjuju češće pleteri u dva traka, a javljaju se i s više od tri traka. Približavanje romanike osjeća se u tima kasnim pleternim skulpturama u većoj težnji za reliefom: ukras izlazi iz ravne plohe, javljaj« se mnogostruko profilirani rubovi i prošupljene ogradne ploče. Vraćaju se sada ponovo dugo Vrieme potisnuti antikni motivi. Javlja se plastični astragal, koji (se bio izgubio iz skulptura prvih godina 9. stoljeća; lozice na dovratnicima vrata i pilastrićima ograda izlaze iz liepih posuda; pletenice dobivaju nanovo u zavijutcirna, klasična l»oka«;
raznolike palmete rese površine pokućtva. Starokršćanskim zvierima, paunovima, golubovima i lavovima, priključuju se sada maštovite zvieri orientalnih sagova i životinjsko carstvo srednjovjekovnih bestiarija kao drugdje u vrieme romanike. Na jednoj ploči s pleternim uresom na Koločepu, eto nam dječaka, što puše u lovački rog, pa dva psa u borbi i krilatri konj.

Sada se vraća i ikonografski sadržaj. Uresi na crkvenom namještaju ne rese samo površine za radost očiju, nego ponovo prikazuju, pričaju i poučavaju. Zanimljiv je u tom pogledu jedan detalj: prikazba dviju ptica, koje piju iz kaleža. To je običan motiv starokršćanske simbolike za sv. euharistiju. U vrieme čiste pleterne plastike 9. i 10. stoljeća redovito ga zamjenjuju dvie ptice, što kljuju grožđe ili drže list u kljunu, a nema kaleža. A na kraju perioda pleternih skulptura u nas nalazimo ponovo na crkvenom namještaju euharističku prikazbu ptica, koje piju iz kaleža.

I ljudski lik, koji je dva stoljeća bio kao proskribiran iz plastike, javlja se nanovo i ove prve spomenike, još pretežno pleternog karaktera, na kojima on dolazi, čini osobito zanimljivima. Poznata je ploča s likom hrvatskog kralja u splitskoj krstionici: kralj sjedi na priestolju s krunom na glavi, državnom jabukom u ljevici i križem u desnici; do njega stoji dvorski odličnik, a izpred njega kleči odani podanik. Kruna je izkićena u vrhu sa tri križa, posuta bi-serjem i produžena prema dolje čvrstim nastavcima. Malko čudni oblik krune, kraljev plašt i ukršteno remenje iznad obuće potvrđuje nam, da se je hrvatski dvor povodio za običajima i nošnjom dvorova na Zapadu. Samo ponizni akt podanika, koji se baca kralju pred noge, odgovara ceremonialu bizantinskog dvora i podsjeća nas, da je Hrvatska ležala na razkrižju dvaju kulturnih svjetova, Iztoka i Zapada.Osobitu pažnju zaslužuju dvie skulptirane ploče u zadarskom muzeju sv. Donata, na kojima je prikazan ciklus prizora Kristova rođenja u dekorativnom okviru niza arkada. Uli. stoljeću romaničkim slogom javlja se najednom Teligiozna narativna plastika. Ove su radarske skulpture nastale očito u vrieme, kad se je i u Dalmaciji osjetila potreba, da se evanđelje prikaže na kamenom spomeniku u širokom historijskom sliedu događaja. Ali to je bilo u isti mah u vrieme, u koje se konzervativni dalmatinski klesari nisu još bili upoznali s romaničkim plastičkim oblicima, pa se je majstor ploča pomogao jednostavno tako, da je za novu figuralnu temu pridržao dotadašnji stil pleternih plosnatih skulptura i razriešio ljudske figure u linearni crtež. Time je nastalo nešto novo i drugdje nepoznato: nešto, što mjereno šablonskim mjerilom blizine i sličnosti sa naravi, doseže valjda vrhunac dekadence; ali, ako se izpravnije prosudi prema tome, ima li u tim zadarskim skulpturama »stila«, to jest sviestne i dosljedne podređenosti nekom obćem načelu, u našem slučaju načelu bezreliefnosti, linearnosti i dekorativnog efekta, pripada među zanimljivije spomenike starohrvatskog doba.
Spomenut ćemo još lik bi. Djevice na zabatu velike pregrade u katedrali sv. Marije u Biskupiji, koja je svečano posvećena u nazočnosti kralja Zvonimira g. 1078.; lik je plosnato izrađen plitko urezanim crtama i podsjeća na bizantinske Gospe i srebrne ikone. Fina je radnja mramorni zabat s Kristom na priestolju, nošen od dva anđela, iz splitskog samostana Sv. Stjepana, u koji se je bio povukao i odabrao sebi grobnicu Stjepan III. Trpimirović u vrieme burnih dogođaja u Hrvatskoj u drugoj polovici 11. stoljeća: relief možemo već mirne duše pribrojiti umjetnosti rane romanike.
zoom_1
 
Postovi: 23
Pridružen/a: sri pro 12, 2007 12:11 pm

PostPostao/la zoom_1 dana ned pro 16, 2007 10:20 pm

5. SLIKARSTVO I UMJETNI OBRT


Spomenici slikarstva u Dalmaciji iz vremena hrvatskih narodnih vladara vrlo su riedki. U malim starohrvatskim crkvicama jedva se je našlo ostataka zidnih slikarija. Ali vjerojatno ih je bilo. mada u manjoj mjeri nego u drugim zemljama. Srednjovjekovna je crkva nastojala, da slikarijama na zidu crkvenih zgrada, kao nekom lako shvatljivom i zornom knjigom za puk, poučava nepismene vjernike o vjerskim istinama, pobudi ih na štovanje svetaca, prikazuje im prizore iz evanđelja i biblije. Čini se, da se takvo< nastojanje očituje i na arhitravu crkve starohrvatskog doba nađenom u Splitu na Poišanu, na kojemu su pleterni ukras i nadpis: aspicite depietu conscripta legalia deo dicata (pogledajte ono, što je slikarijom napisano, po zakonu Bogu posvećeno). Jamačno su stiene ove crkve, koja je netragom propala, bile urešene zidnim slikarijama u afresku.

Viest o drugima, vrlo važnim slikarijama donio nam je u najnovije vrieme čudan slučaj i sretan nalaz. U nekom kodeksu u Britanskom Muzeju u Londonu, navodno iz 11. ili 12. stoljeća, dodan je zapis o nekim računima, koje prokurator splitske crkve prikazuje svojem nadbiskupu u pogledu troškova za popravak crkve Sv. Jurja u Putalju. To je crkva, o koju je bio spor između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa. Crkvu je na obronku Kozjaka iznad današnjeg Sućurca podigao knez Mislav; Trpimir ju je darovao svojem kumu splitskom nadbiskupu Petru (g. 852.), a Mutimir povratio splitskoj crkvi (g. 892.). U računu se spominje, da je bio izplaćen slikaru jedan zlatni novac za popravak slike kneza (Mislava), koji je crkvu utemeljio, jedan zlatni novac za popravak slike Trpimira, koji je crkvu sv. Jurja darovao splitskom nadbiskupu, a osim toga plaćen je slikar za portrete (imagines) nedavno umrlog hrvatskog vladara, po svoj prilici Mutimira, sa sinovima Petrom i Tomislavom. Tako je u maloj crkvici sv. Jurja u Putalju, koja se, višekrat pregrađena, i danas diže iznad Sućurca, jednom bilo pet portreta članova hrvatske dinas&not;tije Trpimirovića. To su najstarije slike vladara kod Slavena, za koje znamo. One nam dokazuju, da su se Hrvati i u ovom povodili za običajima Bizanta i Zapada. U zapisu se još veli, da su slike popravljene na stari &raquo;ravenatski&laquo; način.

Jedino sačuvane slikarije iz konca vremena hrvatskih vladara jesu afreski u crkvi sv. Mihajla uvrh briega podno stonskog polja, zadušbina nekog zet-skog kralja iz druge polovice 11. stoljeća. Crkvica je sva freskirana svetačkim likovima od tla do svoda. Slikarije su djelo domaćeg majstora, koji rustičnom formom i primitivnim sredstvima postizava ipak jak i sugestivan izraz u svojim likovima. Od osobitog je značenja za našu poviest lik kralja-ktitora, koji drži model crkve u rukama, a na glavi mu je kraljevska kruna navlas jednaka onoj kralja na reliefu u splitskoj krstionici. Vrlo je izrazita kraljeva glava: pokazuje koštunjavu i energičnu osobu visoko uzdignutih obrva i u bore nabrana čela; duga kosa i brada kraljeva je već nešto prosjeda. Od jakog je efekta i izposnička glava sv. Ivana Krstitelja s dugom, razbarušenom kosom i dolje spuštenim brčinama, mrka izgleda i strašno nemirnih očiju; svetac diže visoko u znaku prietnje pretjerano izpruženi kažiprst desnice.

Srećom nam je sačuvano više crkvenih kodeksa izpisanih na pergameni, a izkićenih miniaturama iz ranog srednjeg vieka. Oni nam do neke mjere nadoknađuju propale slikarije i svjedoče o slikarskoj vještini i umieću u hrvatskim stranama u to rano doba. U arkivu splitskog Kaptola čuva se dragocjeni evanđelistar iz doba obnove splitske crkve po Ivanu Ravenjaninu u 8. stoljeću, napisan poluuncialnim pismom. Davna je legenda pače htjela, da je taj rukopis svojom rukom pisao sv. Duiam, učenik apostola Petra, i sa sobom ga ponio u grob, gdje je po tome navodno bio nađen. Za to se je evanđelijar čuvao gotovo kao relikvija. Na njemu su polagali zakletvu biskupi sufragani splitskog nadbiskupa; zapisana je pored ostaloga u njemu zakletva vjernosti hrvatskog biskupa Gregorius episcopus Chroacie. Ukras evanđeliara je vrlo skroman i ograničen na crtežno kićenje inicíala: slovo I je u obliku stupa, a donji krak L tvori riba po uzoru poznatih inicíala predkarlovinžkog doba.

Benediktinski monasi donieli su sa sobom u hrvatske strane svoj južno-italski montekasinski slog ukrašivanja crkvenih knjiga. Kodeksa sa njegovim tipičnim inicialima, u kojima se prepliću lišće, pleter i životinjske glavice, imamo u Trogiru, Splitu (iz 13. stoljeća) i Zagrebu. Dokumenti spominju u hrvatskim samostanima brojne crkvene knjige, što ih je na žalost zub vremena uništio. Tako je na pr. samostan sv. Petra u Seki, što ga je u drugoj polovici 11. stoljeća u poljičkom primorju podigao Splićanin Petar Crni, imao, prema sačuvanom popisu samostanskih dobara, 47 crkvenih knjiga. U kraljevskom hrvatskom samostanu sv. Grgura u Vrani, koji je samostan kralj Zvonimir ustupio prigodom svog krunisanja papi kao gostinjac za njegove izaslanike u hrvatskim stranama, spominje se &raquo;evangeliorum textus de argento&laquo;; zastalno luksusan evanđeliar na pergameni grimizne boje i izpisan slovima srebrne boje. Bit će da je od tih kodeksa po koji prenesen iz Italije; ali je sigurno bilo i kodeksa napisanih i izkićenih miniaturama u nas. Već sami propisi i tradicije reda nalagali su monasima da se posvete tom poslu. U Zagrebu se čuva Liber psalmorum, koji je pisao i s par iniciala u montekasinskom ukusu izkitio đakon Majon za splitskog nadbiskupa Pavla (o. g. 1015.—1030.). U Vatikanu se pak čuva evanđeliar, urešen montekasinskim inicialima, koji potječe iz samostana sv. Nikole na Osoru. Za nas je taj evanđeliar osobito zanimljiv, što je u njemu molitva, koja se je prema ondašnjem običaju na Veliku subotu kod posvećivanja uzkrsne svieće molila za papu, vrhovnog glavara crkve, za opata, pročelnika samostana, za bizantinskog cara, tradicionalnog vrhovnog gospodara dalmatinskih gradova, i za kralja, faktičnog vladara Osora (regis nostri). Taj rex noster je bio hrvatski kralj Zvonimir.

Pored crkvenih kodeksa, što su pisani južnoitalskim beneventanskim pismom, ima u Dalmaciji u vrieme narodnih vladara i kodeksa s karolinškim pismom, koje je tada vladalo Europom. Zanimljivo je, da u takvim kodeksima — a imamo ih u. Šibeniku i Dubrovniku — ni iluminirani ukras iniciala nije po načinu montekasinske škole, nego odgovara više načinu, kojim su bile iluminirane knjige u samostanima u sjevernoj Italiji.
Bilo je napokon u crkvenim riznicama dragocjeno crkveno posuđe i ruho. Najstarija naša sačuvana vladarska povelja iz g. 852. priča nam, da je knez Trpimir, u želji, da snabdije srebrnim suđem od njega osnovani samostan, pozajmio od svog milog kuma, splitskog nadbiskupa Petra, 11 librica srebra. A kralj Zvonimir dariva g. 1075. apostolskoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani ujedno sa srebrnom škrinjicom sa svetčevim moćima, pa dva križa, kalež, patenu, i dvie zlatne zavjetne krune posute biserjem. Sve je to nestalo, kao što je propalo netragom brojno crkveno ruho, što ga spominju dokumenti kao vlastnost samostana duvna sv. Benedikta u Splitu i samostana sv. Petra u Selu ili kao dar bana Stjepana Sv. Krševanu u Zadru (11. st.). Jedino su nam u riznici župske crkve u Ninu sačuvani srebrni kovčežić s lopaticom sv. Asela i srebrni kovčežić nepoznata svetca, koji po svojoj dekoraciji sasvim dobro pristaju u vrieme oko god. 800., kad su hrvatski poglavice prihvatili kršćansku vjeru i kad su u Nin donesene moći kršćanskih svetaca iz Franačke. U zbirkama kninskog muzeja i riznice splitske katedrale ima nekoliko metalnih križića, koji su se nosili na prsima kao moćnici. Na njima Krist visi s križa odjeven dugom košuljom, kolobijem, ravan i uzpravan kao Bog nepristupačan ljudskoj boli.


6. STAROHRVATSKA GROBLJA I KRŠĆANSKA VJERA


U svoje pradoba stari su Slaveni spaljivali svoje mrtvace, kako su činili svi drugi arijski narodi. Podkraj perioda neznabožtva, a pod utjecajem svojih kulturnih, kršćanskih susjeda, slavenska su se plemena djelomice priklonila običaju pokapanja mrtvaca u zemlju. Spaljivanje je međutim još dugo trajalo i zadržalo se pogdjegdje kod Slavena u širokim masama i u kršćansko doba, t. j. u vrieme, nakon što su poglavice naroda prigrlili novu vjeru. I za južne Slavene imamo viesti, da su još u vrieme svoga seljenja i kretanja po Balkanskom poluotoku spaljivali svoje mrtvace. Bizantinski nam pisac pripovieda, da su pri obsadi Carigrada g. 626. Slaveni, koji su se pred tim gradom borili u službi Avara, spalili nakon bitke brojne leševe svojih suplemenjaka.

Pitanje je međutim, koliko su i do kojeg vremena južni Slaveni zadržali taj običaj, pošto su se prestali seliti i trajno zaposjeli krajeve, u kojima danas nastavaju. Češki arheolog Niederle, koji je čitav život posvetio proučavanju poviesti i kulture Slavena u pradoba, drži, da je kod Slavena na Balkanu običaj spaljivanja mrtvaca morao trajati dugo — već s obzirom na konfiguraciju balkanskog tla s gorovitim krajevima, težko pristupačnima i dalekim od velikih prometnih središta. I drugi su pisci skloni to prihvatiti i pozivlju se primjerice na odredbu zakonika srbskog cara Dušana, kojom se zabranjuje i kažnjava vađenje iz zemlje i spaljivanje kostura ljudi, za koje narod vjeruje, da su se povukodlačili; to bi imao biti dokaz za prvotno obće spaljivanje mrtvaca i u doba nakon dolazka Srba na jug. Svakako sigurnih viesti o postupanju s mrtvacima i odkopanih grobova nalazimo kod Srba i Bugara dosta kasno. Naprotiv kod Hrvata potječu najstariji grobovi iz 8. stoljeća. Većinom su to grobovi s kosturima, ali u Smrdeljima kod Skradina na starohrvatskom groblju, koje je služilo ranosrednjovjekovnom naselju za više stoljeća, našao je seljak neke u zemlji razsute brončane predmete uz ugljen i pepeo. Nađeni brončani predmeti su saponi i krajevi remenja, kakve nalazimo u avarskim grobovima ugarske nizine u 8. stoljeću; ali u Smrdeljima se radi o hrvatskom grobu sa spaljevinom, jer su Avari bez iznimke pokapali mrtvace u zemlju.

To je dosada u Hrvata osamljen slučaj pored većeg broja grobova s kosturom iz druge polovice 8. stoljeća. Stari su se Hrvati u mnogom pogledu brže i tješnje od ostalih slavenskih naroda priklanjali kulturnim prilikama kraja, u koji su se doselili, i među prvima primili kršćansku vjeru. Zato se vrieme, kad se napušta obred spaljivanja mrtvaca, i vrieme, kada se javljaju grobovi s kosturom i kada oružja i drugih predmeta nestaje iz groba, kod Hrvata pomiče natrag u poredbi s ostalim Slavenima.

Mrtvaci su u najstarijim grobovima s kosturima iz 8. stoljeća pokopani u jednostavnoj jami, izkopanoj u zemlji, a bez ikakva obruba i poklopca od kamena (Biskupija, Koljane, Trilj). Grob se je redao do groba u malom razmaku, a u smjeru od zapada prema iztoku. Mrtvac je u zemlji ležao nauznak s rukama spruženim niz tielo, i to tako, da su mu noge bile na iztoku, a glava na zapadu: gledao je prema izhodu sunca po davnom običaju neznabožačkih naroda, koji je ostao i u vrieme kršćanstva. U vezi s materialnim shvaćanjem života iza smrti neznabožaca pokojnik je nosio sa sobom u grob ono, što je za života volio i što je za život trebao. Mužkarcu je davano u grob oružje, kremen i ognjilo, a ženi nakit, kojim se je resila i pogdjekad pršljen kao znak njezina kućnog rada. Prema običaju neznabožačkih naroda u ranom srednjem vieku davana je mrtvacu u grob raznovrstna hrana u različnim posudama. I u starohrvatskim grobovima ovoga doba nađene su male drvene posudice, učvršćene željeznim obručima, U Biskupiji se našla bakrena tava i pored toga posuda od pečene zemlje. Zemljane su se posude našle u grobovima ili čitave ili smrvljene u crjepovima. Obično se drži, da su one, koje se u grobovima nalaze čitave, služile za hranu i piće pokojniku, dok se crjepovi posuda smatraju ostatkom pogrebne gostbe nad pokojnikovim grobom, nakon koje bi se posude razbijale i bacale u grob. U usta mrtvačeva stavljan je često u to doba bizantinski zlatni novac u vezi s vjerovanjem sličnim onome grčkog obola za put u Had.

Jednostavne starohrvatske posude, izrađene rukom od slabo prečišćene zemlje, u trbušastom obliku i sa širokim otvorom, domaći su proizvod. One pripadaju skupini najstarije slavenske, tako zvane &raquo;predgradišne&laquo; keramike 8.-9. stoljeća i u oblicima i u uresu valovitih i nazubastih motiva, urezanih valjda drvenim predmetom u glinu nadovezuju na pokrajinsku kasnu rimsku keramiku podunavskih krajeva. Oružje i nakit, naprotiv, pokazuju oblike, koji nas upućuju na to, da su bili uvezeni iz stranih krajeva. Ostruge, a osobito mačevi napadno podsjećaju i po obliku i po ukrasu na proizvode sjevernjačke, vikinžke kulture skandinavskih krajeva. Madžarski arheolozi misle, da su ti predmeti dolazili u hrvatske strane sa Sjevera davnim trgovačkim putem, koji je od Iztočnog mora preko Visle silazio na današnju Malu Poljsku oko Krakova. Tu je bila pradomovina Hrvata, Biela ili Velika Hrvatska, s kojom su, kako se čini, Hrvati i nakon svoje seobe na jug ostali u vezi. U grobovima iz posljednjeg perioda neznabožtva kod Hrvata u drugoj polovici 8. stoljeća nakit je riedak. Ali gdje se on nalazi, predstavljaju ga ukrasni predmeti bizantinskog karaktera: pločice, ogrlice i prsteni, izvedeni od skupocjenog zlata (Trilj, Biskupija). Nije čudo, da je zlato, koje je došlo do Hrvata onda, kad su se romanski gradovi u primorju reorganizirali u bizantinsku pokrajinu, i to negdje iza g. 751., izazvalo kod poglavica Hrvata želju za skupocjenim bizantinskim nakitom.

Od g. 800., kad hrvatski poglavice prilaze kršćanskoj vjeri, opažamo svestrani preokret u grobljima i grobovima starih Hrvata. Preokret se taj očituje u tipu groblja i u obliku grobova kao i u vrsti i podrijetlu predmeta, koji su mrtvacu davani u grob. Javljaju se i dalje groblja, u kojima su grobovi bili nanizani u gustim redovima (njem. Reihenfriedhoi) nedaleko naselja; ali se ljudi po primitku kršćanske vjere pokapaju i okolo crkava. Pokojnici se sve rjeđe pokapaju u golu zemlju, nego se polažu u grobne jame, obrubljene svud unaokolo i pokrivene odozgo kamenjem, koje je grubo tesano, nejednako, a sljubljeno je bez žbuke samo zemljom ili glinom. Radi se tu o pačetvornim kamenim škrinjama, koje su na krajevima uže, a šire o sredini, pa su u tlo risu nalik na čunj. Brzom širenju takva tipa groba sigurno je pridonielo kamenito dalmatinsko tlo. Dalmatinska je Hrvatska kraj, u kojemu se javljaju i najstarije crkvene građevine kod Slavena u kamenu. U ravnoj Podravini, u grobljima Bielog Brda, Kloštra i Svinjarevaca, pokapali su još uli. stoljeću mrtvace u golu zemlju.

Kameni grob je učinio donekle suvišnom dasku, na koju se prije pogdje kd mrtvac polagao, pa ju odsada češće zamjenjuje dno groba načinjeno od nepravilnih kamenih ploča. Položaj mrtvaca s glavom na zapadu i s rukama izpruženim niz tielo ostaje nepromienjen. Naprotiv je humak nad grobom ne-znabožačkog doba zacielo brzo zamienio križ od kamena ili drveta. To možemo ipak samo nagađati, jer još nigdje u hrvatskim stranama ne naiđosmo ni na humak ni na križ nad grobom ovoga ranog srednjovjekovnog perioda.

Uskoro po krštenju Hrvata o. g. 800. nestaje iz njihovih grobova oružja i hrane u posudama. Crkva je u svim zemljama zabranjivala takve običaje i osuđivala ih kao ostatak neznabožačkog, materialističkog shvaćanja o životu pokojnika poslije smrti, koji je u protivštini s kršćanskim nazorom o životu u vječnosti. Zanimljivo je iztaknuti, da u jezgri državnog života Hrvata, u kneževini dalmatinske Hrvatske, uskoro poslije pokrštenja, ti običaji brzo nestaju, svakako brže negoli kod drugih slavenskih naroda. Par mačeva i ljusaka jajeta u grobovima 9. stoljeća u dalmatinskoj Hrvatskoj zanimljiva su riedkost. U spomenutim grobljima posavske Hrvatske, naprotiv, nalazimo još u 11. stoljeću u grobovima glinene posude, poljsko i kućno oruđe (srp, nož, škare, žlice) i arpadovski madžarski novac.

Grobovi dalmatinske Hrvatske 9. i 10. stoljeća ipak nisu bez predmeta. Naprotiv se u njima vrlo često nalazi nakit, kojim su se pokojnik ili pokojnica za života kitili. To su u prvom redu naušnice i prstenje, rjeđe ogrlice oko vrata i nizovi ukrasnih pločica od metala, kojima je žena vjenčala glavu ili je mužkarac resio pas i remenje mača. Samo što se tu ne radi o zlatnom ****, koji je donesen iz Bizanta, ili o brončanom ukrasu pasa kesztheljske kulture, što je u naše strane dolazio iz Ugarske, kao u grobovima 8. stoljeća, nego su sada u starohrvatskim grobovima proizvodi domaćih zlatara.

Ponos kninskog muzeja su brojne, liepe i ukusne naušnice od bronca i pozlaćenog srebra s jednom ili više šupljih jagoda, izkićenih filigranom. Te su naušnice prema bizantinskim tipovima izrađene u izvornim oblicima od domaćih zlatara u dalmatinskoj Hrvatskoj (9.—10. st.); a nadilaze po svom broju i raznovrstnosti nadaleko naušnice, što se u to doba, a i kasnije nalaze u grobovima ostalih slavenskih naroda, dok se jednostavnim i ukusnim oblicima znatno izdižu u poredbi s težkim i masivnim srednjovjekovnim naušnicama bizantskim.

Godina 1000. ne znači u životu Hrvata onakav preokret, kao što je bilo njihovo krštenje oko godine 800. Ipak nastaju tokom 11. stoljeća neke pro&not;mjene u starohrvatskim grobovima i grobljima. U prvom se redu čini, da se sli. stoljećem napuštaju u dalmatinskoj Hrvatskoj stara groblja na redove. Crkva je ojačala i nametnula svagdje pokapanje u blizini župskih i samostanskih crkava. Samo u udaljenim pograničnim krajevima posavske Hrvatske, u Bielom Brdu, Kloštru i Svinjarevcima, pokapaju se ljudi i dalje u groblja na redove. Dosljedno i izključivo pokapanje u blizini crkve izaziva uli. stoljeću postepeno popuštanje stroge orientacije grobova. Grobovi iz tog vremena, odkopani uz crkve, poredani su nesamo u smjeru od zapada prema iztoku, kao i sama crkva, nego i okomito prema zidu crkve u smjeru od sjevera prema jugu. Dalja je posljedica nastojanja, da mrtvaci leže što bliže crkvi, pojava grobova jednog iznad drugog u više naslaga.
Inače imaju i u 11. stoljeću grobovi oblik pačetvorne kamene škrinje. Tokom vremena javlja se ipak sve češće taracano dno groba; kamenje se slaže pravilnije i veže žbukom. Najveća je promjena u grobovima 11. stoljeća to, što u njima gotovo nema predmeta. Sve se rjeđe pokapaju mrtvaci s nakitom. Samo u grobovima u unutrašnjosti Dalmacije nalazi se još po koja naušnica i drugi nakit; ali ne izveden u ukusnoj filigranskoj radnji 9.—10. st„ nego izrađen mnogo grublje u onim oblicima, koje nalazimo u suvremenim podravskim grobljima u Bielom Brdu i dr. Starohrvatsko zlatarstvo Dalmacije već je prešlo period cvata te je, ako ne posve nestalo, a ono barem obamrlo.

Jačanjem kršćanstva ide umjetnost po grobovima obratnim putem negoli u crkvenim građevinama. Širenje kršćanske vjere oduhovljava predočbu o životu iza smrti, pa materialna poputbina, koja se daje u grob mrtvacu, postaje sve mršavija; crkve, naprotiv, namienjene veličanju božanstva, dobivaju sve monumentalnije razmjere i sve bogatije i umjetničkije ruho u pokućtvu i ukrasu.



Ljubo Karaman
zoom_1
 
Postovi: 23
Pridružen/a: sri pro 12, 2007 12:11 pm

PostPostao/la macak dana uto pro 18, 2007 3:41 pm

Zoom_1 neču nagrđivati započetu temu samo bih se osvrnio na početak prvog posta o dolasku hrvata na ove prostore i dao moje mišljenje vezano uz to..................
Kao prvo to poglavlje po meni još niti iz bliza nije riješeno jer niti jedna teorija nije sto postotno dokazana ali evo stavit ču jedna odlomak koji pomalo drži vodu i ljepo je sročen..............


Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i talijansku, niti to čine Francuzi na galsku i francusku, Nijemci na germansku i njemačku, Grci na helensku i grčku. Doduše, ti europski narodi dijele spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cjeline. Nama Hrvatima nametnut je povijesni model Ilira i drugih na našem tlu i Hrvata od šestoga, pa i sedmoga stoljeća kao dvije neistosti. To znači da mi Hrvati ne priznajemo etnogenezu Ilira i odričemo se ilirske krvi u svojim žilama... Polazeći od takvoga stranoga modela za Europu, u kojoj želimo politički biti, mi na primjer ne pripisujemo hrvatstvo Svetom Jeronimu, a za razliku od nas Nijemci pripisuju nijemstvo Svetom Severinu – münchenskom biskupu iz petoga stoljeća, jedva nešto mlađem suvremeniku našega Jerka... Samo tako gledano povijesnim očima i zaključivano povijesnom logikom mi imamo pravo pripisati hrvatskom nacionalnom i kršćanskom biću sve što je bilo sveto, mučeno i zaslužno na hrvatskom tlu prije pojave slaveno-hrvatske geneze, ako i ova nije živjela tu od pamtivijeka, kako tvrde neki povjesničari u Americi.


Negdje sam pročitao ali ne mogu naći da hrvati iz čisto matematičkih brojeva nisu odmah mogli zaposijesti sve ove prostore na kojima jesu več da je i nakon njihovog dolaska ostalo 85% starosijedilaca koji su se stopili sa hrvatima , da mnoga hrvatska predanja čak i lička kapa sežu malo dalje od šestog stoljeća i da su to u stvari hrvati preuzeli od domicilnog stanovništva i da ne nabrajam još ine stvari zbog kojih mi se ovaj pasus čini vrlo ljepo napisanim........
Zato ja mislim da treba još vremena i vremena uz mnogo bistrih glava da bi se koliko toliko došlo do spoznaja o hrvatima i njhovom imenu i prezimenu.............
.........bože čuvaj me od PRIJATELJA.........a ja ču sebe od NEPRIJATELJA..........................
Avatar
macak
 
Postovi: 4565
Pridružen/a: pon sij 16, 2006 10:18 am
Lokacija: negdje i svugdje

PostPostao/la zoom_1 dana uto pro 18, 2007 6:29 pm

Bilo bi sasvim naivno odricati preslojavanje etniciteta na ovim našim povijesnim područjima od prapovijesti,dakle Ilira pa preko prvog većeg u povijesti poznatog takovog događaja kakav je bio dolazak Galskih Kelta na područje Balkana.
Od toga trenutka povijest poznaje nekoliko tih velikih preslojavanja,s time kako svjedočimo i dan danas pojavnosti istog konkretizirane kroz posljednju agresiju Srbo-četnika na Hrvatsku.
Tema stavlja naglasak na umjetnost,a gosp. Karamana vjerujem u vrijeme pisanja(riječ je o 1920-tim godinama) nisu zanimale toliko geopolitičke prilike u kojima je ta umjetnost stasala,jer je već samim naslovom determinirao istu kao "Starohrvatsku".
zoom_1
 
Postovi: 23
Pridružen/a: sri pro 12, 2007 12:11 pm


Natrag na Kultura, umjetnost i zabava

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.

cron